Postmoderna umjetnost

Abstract

Riječ postmoderna, u semantičkom smislu umjetnički pravac suprotan “ortodoksnom modernizmu”, postaje aktualan u periodu 1976. godine, a usvojeni izraz primjenjivan je za svaku građevinu koja je izgledala drugačije od, kako bi to rekao Charles Jencks, “pravolinijskihkutija internacionalnog stila”. Do 1979. godine postmodernost je bila predmetom rasprava na području arhitekture književnosti, dok filozofsko razmatranje postmoderne započinje izvještajem o stanju u nauci u najrazvijenijim društvima kojega je J. F. Lyotard podnio Savjetu Univerziteta pri Quebeskoj Vladi i od tog trenutka diskusija o moderni i postmoderni dobila je specifičnu “ontološku dimenziju”. Uslovno rečeno, s područja estetike i pragmatike svakodnevnice prešlo se na područje filozofije i sve što se u historiji ljudskog roda dešavalo od kada se moderni, emancipacijski model mišljenja počeo ustanovljavati kao najveći civilizacijski domet, na izvjestan način je dovedeno u pitanje razaranjem strukture svijesti čovjeka s kraja 20. st.

Veoma složen zadatak jeste odrediti trenutak hronološkog poretka, gdje započinje, a gdje prestaje moderna i kada postmoderna izlazi na vidjelo. Francuska buržoaska revolucija 1789. godine smatra se početkom moderne epohe iz razloga što je imala velikog udjela u konstituiranju moderne građanske strukture svijesti. Ova buržoaska revolucija, nasuprot “radikalnom projektu prosvjetiteljstva” u okviru kojega je utemeljena moderna filozofska misao, otvorila je mogućnost čovjeku da vlastiti usud preuzme u svoje ruke.

Međutim, uzimajući čovjeka kao biće primarno predodređeno njegovom racionalnošću, optimizam moderne zanemario je njegovu duboku ukorijenjenost u svijet nagonskih determinanti, svijet prirodnih bića i svih atavizama kojima se čovjek sve do današnjih dana nije uspio izmaknuti. Situacija koju je prosvjetiteljstvo željelo nametnuti jednostavno nije odgovarala dotičnom trenutku historijskog razvoja ljudskog roda u posljednjih dvije stotine godina. Priča o čovjeku kao mjeri svih stvari pokazala je i svoje mračno naličje, a projekat “prosvjetiteljstva” pokazao je sklonost prema raznim oblicima totalitarizma i terora. Stoga je upravo tu sadržana pretpostavka koja u samom nastanku moderne, kao i u njoj samoj, vidi proturječnost koja će dovesti do prvih jasnih postmodernih impulsa.